B e
o g r a d 10 Broj:
Na
osnovu clana 4. Pravilnika Suda casti Univerziteta u Beogradu (“Glasnik Univerziteta
u Beogradu”, broj 116/03 ), Sud casti je na svojoj sednici odrzanoj 29.maja
2003. godine usvojio sledece
U istoriji
Univerziteta u Beogradu posebno mesto zauzima period vazenja Zakona o
univerzitetu iz 1998. godine (“Sluzbeni
glasnik Republike Srbije”, br. 20/98 od 28. maja 1998. godine). Donet je kao
reakcija vlasti na gubitak izbora 1996. godine i gradjanski i univerzitetski
protest, koji su usledili tokom zime 1996/97, cime je vlast konacno prisiljena
da prizna rezultate izbora. Zakon je bio namenjen potpunom potcinjavanju
univerziteta i gusenju svakog misljenja koje bi se suprostavilo stavovima
vladajuceg rezima.
Zakonom iz 1998. godine je ukinuta autonomija univerziteta. Prema njemu, neograniceni upravljac univerzitetom je bila Vlada. Ona je postavljala rektore i dekane. Zaposleni nisu imali pravo da ih predloze, a ako bi ih na neki nacin predlozili, Vlada nije bila vezana predlogom (cl. 110. i 123.). Upravni odbori su bili organi upravljanja na univerzitetu i fakultetima. Clanove upravnog odbora postavljala je Vlada. Oni su se sastojali od predstavnika vlasti, studenata i profesora. Ali, profesori – clanovi upravnog odbora, kao i studenti su zapravo bili predstavnici Vlade, jer ni zaposleni profesori, a ni studenti, nisu imali pravo da predloze svoje predstavnike. Cak i ako bi ih predlozili, Vlada nije bila vezana predlogom, nego je slobodno odlucivala koje profesore i studente da imenuje u upravne odbore (cl. 115, 116, 128, 129.). Profesore i asistente, izuzev redovnih profesora, birao je dekan fakulteta. Za izbor redovnog profesora potrebno je bilo jos i odobrenje ministra prosvete. Dekan je vrsio izbor na osnovu izvestaja strucne komisije koju je sam imenovao. Katedra je imala pravo da predlozi komisiju, ali tim predlogom dekan nije bio vezan. Dekan nije bio duzan da izabere kandidata cak i kad je ovaj ispunjavao sve uslove za izbor i nije bio duzan da obrazlozi svoju odluku. Kada je zaposlenom (izuzev redovnog profesora) isticalo vreme ne koje je biran, dekan nije bio duzan da raspise konkurs za njegov ponovni izbor ili za unapredjenje, cak i kad doticni ispunjava sve zakonske uslove za to (cl. 87-95.). Ako dekan ne izvrsi izbor, mogao je zasnovati dopunski radni odnos sa kandidatom kojeg sam odredi, bez raspisivanja konkursa (cl 94.). S obzirom da dekan nije morao da izabere kandidata koji ispunjava strucne uslove, znaci da je mogao da se rukovodi vanuniverzitetskim kriterijumima (tzv. moralno-politicka podobnost, politicko opredeljenje, nacionalna i verska pripadnost), sto je suprotno medjunarodnim dokumentima koje je Jugoslavija potpisala i ratifikovala, kao i ustavnim pravilima o zabrani diskriminacije, bez obzira na svojstva licnosti.
Posle donosenja ovog Zakona svi profesori i asistenti su bili u obavezi da potpisu nove ugovore o radu, iako su imali vec punovazno zasnovane radne odnose. Tim ugovorima oni su se zapravo obavezali da prihvate novi Zakon (cl. 165.), jer je obaveza potpisivanja ugovora, utvrdjena Zakonom o univerzitetu, bila suprotna Zakonu o radnim odnosima Srbije koji nije trazio obavezno zakljucenje ugovora o radu za lica koja su u radnom odnosu. Nastavno-naucno vece se obrazovalo na osnovu statuta univerziteta i fakulteta koje su donosili upravni odbori. Na vecini fakulteta nastavno-naucna veca nisu cinili svi profesori i asistenti, vec njihovi delegati, koje su birali ili dekani, ili katedre, a sefove katedri su, po pravilu, postavljali dekani. Takva nastavno-naucna veca donosila su nastavne planove i programe, pod ogromnim uticajem dekana. Pojedine odredbe Zakona iz 1998. godine, a narocito ona o obavezi zakljucenja ugovora o radu, imale su retroaktivo dejstvo, iako u postupku donosenja Zakona nije bio utvrdjivan opsti interes kao ustavni osnov za retroaktivnost.
Bitne
osobine Zakona o univerzitetu iz 1998. godine, opisane u prethodnom tekstu
pokazuju da su autonomija univerziteta i sloboda naucnog i umetnickog
stvaralastva, kao temelji univerziteta, ovim Zakonom ukinuti. Bez
samo-odlucivanja i bez stvaralackih sloboda, univerzitet prestaje to da bude i,
u najboljem slucaju, postaje skola. Pored toga, ovaj Zakon se pokazao kao veoma
pogodan instrument za nasilje kome su pribegli pojedini dekani postavljeni od
Vlade i kao pogodan instrument za progon studenata, nastavnika i saradnika
univerziteta. Pojave, strane bicu univerziteta, proistekle iz primene ovog
Zakona su brojne i do danas nisu sve evidentirane. Ovde ce biti navedene one
koje su tipicne:
a. Masovno prisustvo naoruzanih lica na fakultetima – od pojedinih
nastavnika izabranih ili radno angazovanih neposrednom primenom ovog Zakona,
preko parapolicijskih odreda koji su igrali ulogu telohranitelja dekana, tukli
studente u zgradama fakulteta ili fizicki udaljavali nastavnike i saradnike iz fakultetskih
zgrada ili ih sprecavali da u njih udju, do prisustva redovne policije u
univerzitetskim i fakultetskim zdanjima – pojave su koje nisu zabelezene u
istoriji univerziteta u Srbiji. Atmosfera koju su takve pojave prouzrokovale
tesko je narusila kolegijalne odnose na fakultetetima i na univerzitetu.
b.
Masovno otpustanje i disciplinsko kaznjavanje nastavnika i studenata fakulteta,
dovelo je do toga da je oko 200 nastavnika i saradnika udaljeno sa posla protiv
svoje volje ili napustilo univerzitet ne mogavsi da se saglasi sa brutalnom
primenom Zakona o univerzitetu iz 1998. godine.
v. Masovno zaposljavanje i unapredjivanje nekompetentnih nastavnika i
saradnika, bez odgovarajuce procedure i ispunjavanja univerzitetskih
kriterijuma bilo je takodje prisutno. Na Univerzitet u Beogradu, u trogodisnjem
periodu vazenja Zakona o univerzitetu iz 1998. godine, primljeno je 1405 novih
nastavnika i saradnika. Na delu je bila brutalna negativna selekcija,
regrutovanje poslusnika i progon neistomisljenika odnosno “odliv mozgova”. Sve
ovo je neminovno uticalo na snizavanje kvaliteta nastave na Univerzitetu, koja
je i inace bila vrlo neredovna.
g. Nekontrolisan masovan upis studenata, mimo pedagoskih kriterijuma i
bez obzira na tehnicku i kadrovsku opremljenost fakulteta je, takodje, bitno
smanjio kvalitet nastave.
d. Akti samovolje oktroisanih dekana, akti raznovrsnih
diskriminacija na stetu nepocudnih profesora
i saradnika a u korist politickih istomisljenika, kao npr. uskracivanje
varijabilnog dela zarade, onemogucavanje napredovanja uprkos ispunjenosti
univerzitetskih kriterijuma, predstavlja grupu osobito cestih posledica primene
ovog Zakona.
dj. Iskljucenje iz Asocijacije evropskih univerziteta i Evropske rektorske
konferencije, bio je odgovor Evrope na dogadjanja na nasim univerzitetima,
koji nadlezne nije brinuo i nije izazivao ocekivane reakcije.
Nepravedne
i stetne posledice primene ovog Zakona u vremenu koje nije kratko ostavile su
dubok trag na celokupnu akademsku zajednicu Univerziteta u Beogradu i posebno
na studente koji su masovno napustali zemlju.
U donosenju
i sprovodjenju ovog Zakona, koji se s pravom moze smatrati zakonom protiv
univerziteta, aktivnu ulogu su, nazalost,
imali i neki profesori Univerziteta u Beogradu. U prvom redu tu je dr
Mirjana Markovic, profesor sociologije na Geografskom fakultetu, predsednik
Direkcije Jugoslovenske udruzene levice (JUL), koja je na Univerzitetu u
Beogradu delovala kroz Komitet univerzitetske levice (KUL) – ne postujuci
izricitu zakonsku zabranu partijskog organizovanja na univerzitetu.
Zakon je
predlozila koaliciona Vlada Republike Srbije. U javnosti su se najvise
zauzimali za donosenje ovog Zakona tri potpredsednika Vlade i profesora
univerziteta, dr Ratko Markovic (SPS), dr Milovan Bojic (JUL) i dr Vojislav
Seselj (SRS), kao i ministri u istoj Vladi – ministar za obrazovanje i fizicku
kulturu dr Jovo Todorovic i ministar za nauku i tehnologiju dr Branislav
Ivkovic.
Na
Univerzitetu u Beogradu Zakon su sprovodili dr Jagos Puric, kao rektor, i
prorektori dr Predrag DJordjevic, dr Maja Levi Jaksic i dr Nikola Ristic. U
sprovodjenju ovog Zakona na fakultetima posebno su se isticali dr Vlada
Teodosic, dekan Elektrotehnickog fakulteta i dr Radmilo Marojevic, dekan Filoloskog
fakulteta. Ostali dekani i prodekani, takodje, snose odgovornost jer su, pored
ostalog, prihvatanjem funkcija omogucili da vlast stvara privid normalnog
stanja na univerzitetu.
Pored nekritickog sluzenja vladajucoj ologarhiji, navedeni profesori Univerziteta u Beogradu sprovodili su Zakon o univerzitetu iz licnih, porodicnih i politickih koristi. Grubo su pogazili jedan od osnovnih moralnih principa, postovanje digniteta i integriteta institucije, koji je posebno vazan u univerzitetskoj sredini. Pored toga, njihovim delovanjem negirani su principi slobode duha i stvaralastva i svi vidovi akademskih sloboda. Stoga se moze zakljuciti da su prekrsili osnovna eticka nacela i tradiciju univerzitetske zajednice.
Sud casti
javno osudjuje sve aktere donosenja i bezobzirnog sprovodjenja Zakona o
univerzitetu iz 1998. godine i smatra da navedeni profesori Univerziteta u
Beogradu ne zasluzuju da budu clanovi akademske zajednice.
P
R E D S E D N I K
SUDA CASTI