UNIVERZITET U BEOGRADU                                                                              Beograd, 29.maja 2003.godine

B e o g r a d                                                                                                                10 Broj:

Studentski trg 1                                                                                

 

 

 

                                    Na osnovu clana 4. Pravilnika Suda casti Univerziteta u Beogradu (“Glasnik Univerziteta u Beogradu”, broj 116/03 ), Sud casti je na svojoj sednici odrzanoj 29.maja 2003. godine usvojio sledece

 

 

SAOPSTENJE SUDA CASTI

POVODOM ZAKONA O UNIVERZITETU IZ 1998. GODINE

 

 

                                    U istoriji Univerziteta u Beogradu posebno mesto zauzima period vazenja Zakona o univerzitetu iz 1998. godine  (“Sluzbeni glasnik Republike Srbije”, br. 20/98 od 28. maja 1998. godine). Donet je kao reakcija vlasti na gubitak izbora 1996. godine i gradjanski i univerzitetski protest, koji su usledili tokom zime 1996/97, cime je vlast konacno prisiljena da prizna rezultate izbora. Zakon je bio namenjen potpunom potcinjavanju univerziteta i gusenju svakog misljenja koje bi se suprostavilo stavovima vladajuceg rezima.

                                    Zakonom iz 1998. godine je ukinuta  autonomija univerziteta. Prema njemu, neograniceni upravljac univerzitetom je bila Vlada. Ona je postavljala rektore i dekane. Zaposleni nisu imali pravo da ih predloze, a ako bi ih na neki nacin predlozili, Vlada nije bila vezana predlogom (cl. 110. i 123.). Upravni odbori su bili organi upravljanja na univerzitetu i fakultetima. Clanove upravnog odbora postavljala je Vlada. Oni su se sastojali od predstavnika vlasti, studenata i profesora. Ali, profesori – clanovi upravnog odbora, kao i studenti su zapravo bili predstavnici Vlade, jer ni zaposleni profesori, a ni studenti, nisu imali pravo da predloze svoje predstavnike. Cak i ako bi ih predlozili, Vlada nije bila vezana predlogom, nego je slobodno odlucivala koje profesore i studente da imenuje u upravne odbore (cl. 115, 116, 128, 129.). Profesore i asistente, izuzev redovnih profesora, birao je dekan fakulteta. Za izbor redovnog profesora potrebno je bilo jos i odobrenje ministra prosvete. Dekan je vrsio izbor na osnovu izvestaja strucne komisije koju je sam imenovao. Katedra je imala pravo da predlozi komisiju, ali tim predlogom dekan nije bio vezan. Dekan nije bio duzan da izabere kandidata cak i kad je ovaj ispunjavao sve uslove za izbor i nije bio duzan da obrazlozi svoju odluku. Kada je zaposlenom (izuzev redovnog profesora) isticalo vreme ne koje je biran, dekan nije bio duzan da raspise konkurs za njegov ponovni izbor ili za unapredjenje, cak i kad doticni ispunjava sve zakonske uslove za to (cl. 87-95.). Ako dekan ne izvrsi izbor, mogao je zasnovati dopunski radni odnos sa kandidatom kojeg sam odredi, bez raspisivanja konkursa (cl 94.). S obzirom da dekan nije morao da izabere kandidata koji ispunjava strucne uslove, znaci da je mogao da se rukovodi vanuniverzitetskim kriterijumima (tzv. moralno-politicka podobnost, politicko opredeljenje, nacionalna i verska pripadnost), sto je suprotno medjunarodnim dokumentima koje je Jugoslavija potpisala i ratifikovala, kao i ustavnim pravilima o zabrani diskriminacije, bez obzira na svojstva licnosti.

                                    Posle donosenja ovog Zakona svi profesori i asistenti su bili u obavezi da potpisu nove ugovore o radu, iako su imali vec punovazno zasnovane radne odnose. Tim ugovorima oni su se zapravo obavezali da prihvate novi Zakon (cl. 165.), jer je obaveza potpisivanja ugovora, utvrdjena Zakonom o univerzitetu, bila suprotna Zakonu o radnim odnosima Srbije koji nije trazio obavezno zakljucenje ugovora o radu za lica koja su u radnom odnosu. Nastavno-naucno vece se obrazovalo na osnovu statuta univerziteta i fakulteta koje su donosili upravni odbori. Na vecini fakulteta nastavno-naucna veca nisu cinili svi profesori i asistenti, vec njihovi delegati, koje su birali ili dekani, ili katedre, a sefove katedri su, po pravilu, postavljali dekani. Takva nastavno-naucna veca donosila su nastavne planove i programe, pod ogromnim uticajem dekana. Pojedine odredbe Zakona iz 1998. godine, a narocito ona o obavezi zakljucenja ugovora o radu, imale su retroaktivo dejstvo, iako u postupku donosenja Zakona nije bio utvrdjivan opsti interes kao ustavni osnov za retroaktivnost.

                                    Bitne osobine Zakona o univerzitetu iz 1998. godine, opisane u prethodnom tekstu pokazuju da su autonomija univerziteta i sloboda naucnog i umetnickog stvaralastva, kao temelji univerziteta, ovim Zakonom ukinuti. Bez samo-odlucivanja i bez stvaralackih sloboda, univerzitet prestaje to da bude i, u najboljem slucaju, postaje skola. Pored toga, ovaj Zakon se pokazao kao veoma pogodan instrument za nasilje kome su pribegli pojedini dekani postavljeni od Vlade i kao pogodan instrument za progon studenata, nastavnika i saradnika univerziteta. Pojave, strane bicu univerziteta, proistekle iz primene ovog Zakona su brojne i do danas nisu sve evidentirane. Ovde ce biti navedene one koje su tipicne:

            a. Masovno prisustvo naoruzanih lica na fakultetima – od pojedinih nastavnika izabranih ili radno angazovanih neposrednom primenom ovog Zakona, preko parapolicijskih odreda koji su igrali ulogu telohranitelja dekana, tukli studente u zgradama fakulteta ili fizicki udaljavali nastavnike i saradnike iz fakultetskih zgrada ili ih sprecavali da u njih udju, do prisustva redovne policije u univerzitetskim i fakultetskim zdanjima – pojave su koje nisu zabelezene u istoriji univerziteta u Srbiji. Atmosfera koju su takve pojave prouzrokovale tesko je narusila kolegijalne odnose na fakultetetima i na univerzitetu.

            b. Masovno otpustanje i disciplinsko kaznjavanje nastavnika i studenata fakulteta, dovelo je do toga da je oko 200 nastavnika i saradnika udaljeno sa posla protiv svoje volje ili napustilo univerzitet ne mogavsi da se saglasi sa brutalnom primenom Zakona o univerzitetu iz 1998. godine.

            v. Masovno zaposljavanje i unapredjivanje nekompetentnih nastavnika i saradnika, bez odgovarajuce procedure i ispunjavanja univerzitetskih kriterijuma bilo je takodje prisutno. Na Univerzitet u Beogradu, u trogodisnjem periodu vazenja Zakona o univerzitetu iz 1998. godine, primljeno je 1405 novih nastavnika i saradnika. Na delu je bila brutalna negativna selekcija, regrutovanje poslusnika i progon neistomisljenika odnosno “odliv mozgova”. Sve ovo je neminovno uticalo na snizavanje kvaliteta nastave na Univerzitetu, koja je i inace bila vrlo neredovna.

            g. Nekontrolisan masovan upis studenata, mimo pedagoskih kriterijuma i bez obzira na tehnicku i kadrovsku opremljenost fakulteta je, takodje, bitno smanjio kvalitet nastave.

            d. Akti samovolje oktroisanih dekana, akti raznovrsnih diskriminacija  na stetu nepocudnih profesora i saradnika a u korist politickih istomisljenika, kao npr. uskracivanje varijabilnog dela zarade, onemogucavanje napredovanja uprkos ispunjenosti univerzitetskih kriterijuma, predstavlja grupu osobito cestih posledica primene ovog Zakona.

 

            dj. Iskljucenje iz Asocijacije evropskih univerziteta i Evropske rektorske konferencije, bio je odgovor Evrope na dogadjanja na nasim univerzitetima, koji nadlezne nije brinuo i nije izazivao ocekivane reakcije.

 

                                    Nepravedne i stetne posledice primene ovog Zakona u vremenu koje nije kratko ostavile su dubok trag na celokupnu akademsku zajednicu Univerziteta u Beogradu i posebno na studente koji su masovno napustali zemlju.

                                    U donosenju i sprovodjenju ovog Zakona, koji se s pravom moze smatrati zakonom protiv univerziteta, aktivnu ulogu su, nazalost,  imali i neki profesori Univerziteta u Beogradu. U prvom redu tu je dr Mirjana Markovic, profesor sociologije na Geografskom fakultetu, predsednik Direkcije Jugoslovenske udruzene levice (JUL), koja je na Univerzitetu u Beogradu delovala kroz Komitet univerzitetske levice (KUL) – ne postujuci izricitu zakonsku zabranu partijskog organizovanja na univerzitetu.

                                    Zakon je predlozila koaliciona Vlada Republike Srbije. U javnosti su se najvise zauzimali za donosenje ovog Zakona tri potpredsednika Vlade i profesora univerziteta, dr Ratko Markovic (SPS), dr Milovan Bojic (JUL) i dr Vojislav Seselj (SRS), kao i ministri u istoj Vladi – ministar za obrazovanje i fizicku kulturu dr Jovo Todorovic i ministar za nauku i tehnologiju dr Branislav Ivkovic.

                                    Na Univerzitetu u Beogradu Zakon su sprovodili dr Jagos Puric, kao rektor, i prorektori dr Predrag DJordjevic, dr Maja Levi Jaksic i dr Nikola Ristic. U sprovodjenju ovog Zakona na fakultetima posebno su se isticali dr Vlada Teodosic, dekan Elektrotehnickog fakulteta i dr Radmilo Marojevic, dekan Filoloskog fakulteta. Ostali dekani i prodekani, takodje, snose odgovornost jer su, pored ostalog, prihvatanjem funkcija omogucili da vlast stvara privid normalnog stanja na univerzitetu.

                                    Pored nekritickog sluzenja vladajucoj ologarhiji, navedeni profesori Univerziteta u Beogradu sprovodili su Zakon o univerzitetu iz licnih, porodicnih i politickih koristi. Grubo su pogazili jedan od osnovnih moralnih principa, postovanje digniteta i integriteta institucije, koji je posebno vazan u univerzitetskoj sredini. Pored toga, njihovim delovanjem negirani su principi slobode duha i stvaralastva i svi vidovi akademskih sloboda. Stoga se moze zakljuciti da su prekrsili osnovna eticka nacela i tradiciju univerzitetske zajednice.

 

                                    Sud casti javno osudjuje sve aktere donosenja i bezobzirnog sprovodjenja Zakona o univerzitetu iz 1998. godine i smatra da navedeni profesori Univerziteta u Beogradu ne zasluzuju da budu clanovi akademske zajednice.

 

 

 

                                                                       

                                                                                    P R E D S E D N I K

                                                                                         SUDA CASTI

 

 

                                                                             Prof.dr Dragoljub Belic